Depresija

utorak , 25.02.2014.

Tvoj poziv nisam docekala.
Bolest i depresija koja me spopala bile su nepodnosljive. Izdrzala sam 7 dana, i u nedjelju navecer ti poslala sms da sam skupila materijal, da me dodas kad budes mogao na skajp, da bih ti proslijedila to. Odgovor nisam dobila.
To me dotuklo.

Sutradan sam srela tvoju majku, opet. Tesko sam uzdahnula, jer je ona moj podsjetnik na tebe, i to je bilo kao sol na ranu. Pokusavala je sa mnom pricati, ali meni je to tako tesko islo, bez volje, bez snage, doslo mi je da placem. Tako mi je tesko bilo gledati je. Izvukla sam se na bolest, ali ta mudra zena je ocito shvatila da je to puno gore od bolesti, i na kraju mi, nakon kratkog razgovora, rece da se cuvam i budem sretna.

To "budi sretna" mi je odzvanjalo dugo nakon sto sam se vratila za stol, jer... njen pogled, te njene rijeci, moja reakcija na to... Kako me zena tako cita...

Tacno 24 h poslije moje poruke, ti si me nazvao. Ne, nisi mi odgovorio na poruku, ne, nisi me dodao na skajp. Ali si me nazvao.

Pricali smo 22 minute, iako je poziv bio s mobitela. Ocito nisi stedio.

Poseban razlog poziva nije bio. Nebrojeno tema smo prosli, smijali se kao ludi, izazivao si me, i ja tebe. Ono sto zelim izdvojiti jeste koliko se slazemo oko svega, a narocito oko braka.
Ovaj put sam imala hrabrosti da pomenem tvoju djevojku, ali reakcije su bile... strah me da ne umisljam, ali si tako zvucao ravnodusno, ali kao da mi nisi htio to staviti do znanja, pa si prelazio preko tih tema. Ali nezadovoljstvo u tvom glasu kad odgovoris na moju provokaciju o njoj, nisam mogla ne primijetiti.

Pomenuli smo vrijeme studiranja, kako smo pomagali jedno drugom, kako ne bismo zavrsili fakultet da nije bilo ovog drugog, kako cemo zajedno uciti za ovaj ispit. Rekla sam da ne mogu sama, ti si se slozio da sa mnom ucis...

Na kraju si opet pomenuo kavu, ja sam prigovorila da to samo onako kazes, da sam mislila da cu u ovom gradu imati tebe, ali te nigdje nema... ti si na to odgovorio, nemoj tako, znas da sam tu, uvijek, imas me.

To je tako bilo lijepo cuti.

Prelijep razgovor.

Depresija je upola nestala.

Nije bilo kave, ali jeste dug razgovor

utorak , 18.02.2014.

Proslo je 4 dana od mog poziva, i nije se desavalo nista. A onda, za Valentinovo, dobila sam sms u kojem sam obavjestena da si me pokusao nazvati 2 puta, ali sam bila nedostupna. Nedugo zatim, ti si me ponovo nazvao, poziv je kratko trajao, bio si u poslu, ali si me htio obavijestiti da nisi dobio posao.

Prekosutra sam odlucila ja tebe nazvati, jer nista nisam mogla saznati, kako se osjecas, da li ti je krivo, ili ne... i moj poziv se desio u nedjelju u 18 h.
Pricali smo 36 minuta, kad sam te nazvala, zajaukao si da spavas, i htjela sam prekinuti poziv ali ti nisi dao.
Pred kraj razgovora ti je mobitel zvonio, ali si ti to ignorisao, kad bih govorila da idem, kad bih pokusavala zavrsiti razgovor, ti si pocinjao nove teme sa novim pitanjima, i na kraju sam morala reci da ce me ubiti zbog racuna za telefon, i da moram prekinuti.

Toliko smo se smijali, toliko si bio raspolozen iako sam te probudila, toliko ti se pricalo... nevjerovatno. Ovo dosad nismo dozivjeli.
Na tren mi se cinilo kao da smo se vratili u period od prije 4 godine, da smo oni stari...

Pomenuo si kako za ans skupljas materijal za ucenje, pomenuo si kako cemo zajedno pokrenuti posao, a kad sam te upitala, ko ko, odgovorio si, pa ok ja cu, al tebe cu pozvati da se prikljucis.

Pricali smo o momcima, sve te zanimalo, o bivsem, zasto nemam momka, sta trazim u momcima, kakve su veze, rekao si kako je tesko naci odgovarajucu osobu danas, kako su veze ok prvih 3-4 mjeseca, a sta onda...davao si primjere drugih, ali svoju vezu i svoju djevojku nisi pomenuo. A imao si priliku bar pet puta to uciniti. Ali nisi.

Ja nisam smjela, bojala sam se da saznam bilo sto.
Ali sva ta tema, sva prica... a ona da se ne pomene...cudno.

Neki kazu da je to zato sto ne zelis da me povrijedis, drugi kazu da je zato sto hoces nesto od mene, sto god bilo, znaci da ti je stalo do mene, a to je dovoljno.

Sad cekam tvoj poziv.
m tvoj poziv.

Buran dan

ponedjeljak , 10.02.2014.

Naredni dan nisam ni mogla zamisliti takvim.
Dok sam prolazila, srela sam tvoju mamu, srdacno smo se pozdravile, a onda je htjela da pricamo. Savjetovala me o momcima, rekla mi da te treba zeniti ali da ces jos sacekati, svasta je tu bilo.
Usla sam u kancelariju i pokusala se smiriti ali onda je usao tvoj otac. I sa njim sam pricala neko vrijeme, zezala se i sve je tako divno, ali ti me nisi zvao.
Kad sam izgubila svaku nadu da ces me se sjetiti, pozvao si me i komentarisao savjetovanje tvoje mame. Nazvala te znaci i ispricala ti sve.
Jos par puta smo se kratko culi taj dan radi posla, ali hvala nisam dobila.

Nakon tog je proslo dugih 8 dana nicega. Cekala sam tvoj poziv, al nisam docekala.
Jucer vise nisam mogla izdrzati, mama me ruzila sto odustajem samo tako, sto se ne trudim, sto ne mogu od tebe nista ocekivati jer nisam zasluzila... i nazvala sam te.

Prvo si bio formalan, jer nisi znao taj broj, i nisi bio sam, i bas kad sam pomislila da ces odsad biti takav sa mnom, ti si izasao iz kancelarije i postao onaj stari. Odmah si preuzeo pricu, na svu srecu, jer ja nisam imala uopste izgovor za poziv, i nisam znala sta bih ti rekla da si cekao da vidis sta hocu od tebe.

Razgovarali smo 2-3 minuta i onda si rekao da moras nesto odraditi, da ces se javiti.
Mislila sam da neces, ali jesi, nazvao si me sa fiksnog za sat i pol, i pricali smo nekih 10-tak minuta, cula sam ti roditelje u prostoriji, sto si i potvrdio, mislim da su shvatili da sa mnom pricas, nudio si se par puta da mi nesto pokazes, da kod tebe parkiram auto, bio si skroz susretljiv, sto me iznenadilo, stavio si do znanja da me nemas na fb, niti skajpu, da mi nemas na sto ista poslati, ja tu naravno nisam znala odreagovati. Na kraju si dodao recenicu: hajd cujemo se ovih dana pa da popijemo kavu.

Tu recenicu ja od tebe nisam dobila 4 godine. Kavu si odbijao sa mnom sve to vrijeme, govoreci da ti nemas sta sa mnom raditi, niti pricati toliko. Koliko god te zvala, odbijao si.
Ovo je prvi put, nakon toliko vremena, da pomenes uopste kavu, mada smatram da me neces zvati, da se nece desiti. Ali smatram napretkom samo to sto si pomenuo. Sto si i pomislio na to. Sto smatras normalnim da izadjemo.

Ovo je nas prvi normalni razgovor nakon sto ti je tvoja mama saopstila da nemam momka, nakon sto je to vrlo direktno izvukla iz mene. Mozda i to ima veze. Ovo je prvi put da smo nas dvoje u kontaktu a da sam ja slobodna.

Ali ti nisi. I to je prvi put.

Sad cekam tvoj poziv, tvoje nesto. A ako opet prodje 10 dana nicega, ja cu te opet zvati. Jer odustati necu. Nek bar neki mali kontinuitet postoji, da se uvjeris da ne idem nigdje. Ovaj put ne.
put ne.

Ignorisanje

Nisam dugo pisala, u dva dana se toliko tog izdesavalo, da nisam stigla, a onda 8 dugih dana nicega.
Nakon one poruke ujutru, nakon posla si me nazvao kratko i pitao da me povuces kuci, ja sam ti naravno povjerovala, a onda sam ispala glupa jer si rekao da si sa ocem, da si se salio, a ja sam brze bolje pomenula kafu. Tvoje odbijanje i ne davanje nade da ce se ikad kafa desiti, ako trenutno ne moze, ubilo me u pojam. Prepala sam se da sam pretjerala, da sam pozurila, da ces radi tog sada nestati. Uglavnom, javio si mi da mogu dalje postupati po tom poslu. Poziv je bio kratak, ja sam bila neraspolozena, i nista nije bilo kako treba.

Sutradan sam te porukom popodne obavijestila da ipak ne mogu dalje postupati po poslu, jer drugi nisu zavrsili svoj dio posla, a ti si to blago izignorisao, da sam pala u depresiju tesku. Tvoje ponasanje d ami ne odgovoris, kad radim nesto za tebe, me ubila. Cak i kad si imao izgovor, nisi me htio nazvati.

Pred kraj radnog vremena sam vidjela da mogu dalje postupati, znala sam da ce sutra posao biti gotov, i dvoumila se da li ti trebam javiti da je zavrseno. Nisi zasluzio, ali sam htjela ispuniti svoju rijec.
u rijec.

Znak od Boga

srijeda , 29.01.2014.

Jucer sam bila ocajna.
Dosla sam do nivoa da me rijeci neke pjesme dovedu do suza, i morala sam se skrivati u uredu da niko ne bi primijetio da mi se place.
Molila sam Boga za neki znak, smisljala glupe izgovore da te nazovem navecer, jer vise nisam mogla izdrzati. To je bio sesti dan bez kontakta, i vec sam padala u depresiju.
A onda je odjednom tvoj otac usao u kancelariju i nisam ga prepoznala, prosle su godine od kako sam ga upoznala, ali po osmijehu i upadici koju je rekao, ne znam kako, prepoznala sam tebe, a onda se po papirima uvjerila da je u pitanju on.
Toliko sam se izgubila, stresla, unervozila, vidjela sam to kao Boziji znak, da trebam iskoristiti tu priliku, i moja saljiva poruka je bila dovoljan razlog da me nazoves, da pomenes da si razmisljao jutros da me nazoves, da pitas kako vozim po snijegu, i ta recenica mi je znacila vise od ikog. Pa ti mislis na mene iako nismo u kontaktu, pa ti trazis izgovore za javljanje isto kao ja...

Opet sam se ponudila da ti pomognem, a ovaj put si prihvatio jer ti hitno treba. Podigla sam kako moja sefica kaze, pola firme, da se sav postupak ubrza, mislim da je i ona shvatila da si mi neko jako bitan. Ali njena recenica da ces ti izgleda poceti raditi sa nama me je ostavila bez teksta. Srecu nisam mogla sakriti.

Nakon sat vremena sam te nazvala i obavijestila o daljem postupanju, ti si me pitao sta da mi sad uradis kao znak zahvale, a ja sam rekla nista. Pobogu, mogla sam bar kavu pomenuti. Ali nisam.

Jutros sam te porukom obavijestila da trebas dalje postupati, a ti si mi isto porukom stavio do znanja da bi to bez mene sve sporije islo. Naravno, to je bilo hvala.

Sad cekam da se taj posao zavrsi, da ti opet javim da je gotovo, da te obavijestim da mozes podici to, ili ako zelis, da ti ja donesem u firmu. Uradila bih to. Tako bih zeljela da te vidim.

Najsretnija sam jer mi je Bog poslao znak da reagujem. Ima nade.
a nade.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.